Žene su nasilne kao i muškarci

“Prvih nekoliko godina stvari su išle prilično dobro. Onda se ona polako promijenila. Oduvijek je znala planuti, no poslije smo imali nekih problema s novcem i stvari su se pogoršale. Razbjesnjela bi se i to bi prevršilo svaku mjeru. Počela bi me udarati. Pljusnula bi me i nastavila tući, te pokušala ogrepsti. Dignuo bih ruke ili samo uhvatio i držao njezine ruke. Nikada nisam uzvratio. Jednostavno, učili su me da nikada ne udaraš ženu”.

Joe S. jedan je od muškaraca žrtava obiteljskog nasilja koje sam intervjuirao u dvogodišnjem razdoblju. Kanadski istraživač Lesley Gregorash i dr. Malcolm George u Engleskoj također su intervjuirali takve muškarce. Unatoč manjku terenskog istraživanja, pojavili su se neki uobičajeni obrasci ponašanja žrtava i zlostavljača. Možda je najuočljivija sličnost između ženskih i muških žrtava, te njihovih zlostavljača. Kada je riječ o razlikama, najveća je razlika u javnoj i osobnoj percepciji. U većini slučajeva muškarci žrtve zapeli su u vremenu: u istom su položaju u kojem su žene bile prije 30 godina. Unatoč golemom broju muškaraca žrtava obiteljskog nasilja, njihov problem smatra se prilično nevažnim, ili se misli da su na neki način sami krivi za to.

Obiteljsko nasilje većinom je obostrano

Do 1985. broj slučajeva lakšeg nasilja (pljuska, udarac po stražnjici, bacanje predmeta, guranje ili odguravanje) bio je isti za muškarce i žene. Kod težeg nasilja (udarac nogom, ugriz, udarac šakom, udaranje ili pokušaj gađanja predmetom, premlaćivanje, prijetnja nožem ili pištoljem, napad nožem ili pištoljem) bilo je više muških žrtava nego ženskih. Prvo istraživanje pokazalo je jednak udio obiteljskog nasilja za oba spola, no rezultati iz 1985. pokazali su da se broj ženskih žrtava smanjio, dok je broj muških žrtava ostao isti. Projiciranjem studije iz 1985. na ukupnu populaciju vjenčanih parova, rezultati su pokazali da se kod osam milijuna parova svake godine dogodi neki oblik obiteljskog nasilja, a pritom je 1,8 milijuna žena žrtava teškog nasilja i 2 milijuna muškaraca. Drugim riječima: žena doživi nasilje svakih osamnaest sekundi, a muškarac svakih petnaest sekundi.

Ti podaci o zlostavljanim ženama – posebice statistika “jedna žena svakih osamnaest sekundi” – najčešće su brojke vezane za obiteljsko nasilje, koje se navode da bi se potaknulo prikupljanje novca za akcije zaštite i skrenula pozornost na taj problem. Gotovo se uvijek, jednak ili veći broj muških žrtava, koji je utvrđen u istom istraživanju, jednostavno zanemaruje. No, prihvaćanje rezultata Family Research Laboratory za žene trebalo bi značiti i da se isti izvor prihvaća i za viktimizaciju muškaraca.

Različita istraživanja pokazuju da su žene jednako agresivne ili agresivnije od muškaraca u vezama sa svojim muževima ili partnerima suprotnog spola.

Broj studija koje dolaze do istog zaključka povećava se. Istraživanje Terrie Moffitt dovodi u pitanje uobičajeno vjerovanje o prirodi obiteljskog nasilja: kada žena udari, to je samo reakcija na napad partnera. Ta studija pokazuje da neke žene možda mogu biti sklone nasilju – svojom prirodom i zbog okolnosti – jednako kao i neki muškarci.

Obiteljsko nasilje većinom je obostrano i ne bi se niti dogodilo da nema povijesti takva nasilja u primarnoj obitelji.

Prema vlastitom priznanju u sociološkim istraživanjima, žene prve udaraju jednako često kao i muškarci. Oko polovica svih slučajeva nasilja je jednostrana; ostatak se odnosi na međusobni sukob (žena koja pljuska ili baca stvari u velikoj mjeri povećava izglede da joj udarac bude uzvraćen). Još važnije, sinovi nasilnih roditelja 1000 posto češće zlostavljaju supruge nego sinovi nenasilnih roditelja. Kod kćeri nasilnih roditelja pokazuje se 600 posto veća učestalost zlostavljanja muževa. Samo 10 posto nasilnih parova ima nenasilnu obiteljsku povijest. Ignoriranje nasilnih žena i isključiva usredotočenost na obuzdavanje nasilnih muškaraca pridonosi krugu nasilja u sljedećoj generaciji.

Naravno, vjerojatnije je da će muškarac koji pljusne ili gurne ženu pritom je i ozlijediti, nego žena koja udari ili gurne muškarca. S obzirom na to da mnogo više obiteljskog nasilja ulazi u kategoriju “nasilje općenito”, broj ozljeda koje trpe žene trebao bi biti veći. No, pregledom 6200 policijskih i bolničkih izvješća dr. Maureen McLeod otkriveno je da u obiteljskim okršajima muškarci češće bivaju teže ozlijeđeni nego žene. Sedamdeset četiri posto muškaraca prijavilo je neku ozljedu, dok je u prosjeku to učinilo 57 posto žena. Razlog tome je taj što u situaciji kada obiteljsko nasilje ulazi u kategoriju “teškog” nasilja, vjerojatnije je da će žene više od muškaraca upotrijebiti oružje. U istraživanju McLoedove, 63 posto muškaraca napadnuto je smrtonosnim oružjem, a to se dogodilo samo 15 posto žena. U izvještaju, objavljenom u Annals of Emergency Medicine, potvrđen je nešto veći broj muškaraca nego žena koji traže pomoć zbog ozljeda uzrokovanih obiteljskim nasiljem.

Kada govorimo o ozljeđivanju, to je samo stvar stila. Žene vjerojatno stradaju od većeg broja ukupnih ozljeda – od blagih do teških, jer ih se udara najprikladnijim instrumentom, ljudskom rukom, što nanosi veću štetu ako dolazi od muškarca nego od žene. No, kada govorimo o teškim ozljedama nanesenim oružjem i različitim predmetima, broj ozljeda isti je ili možda čak i veći kod muškaraca. Ostavimo li postrani stilske razlike, rezultat je isti za njihove partnere: ozljeda i zastrašivanje.

Većina ženskih ubojica ne ubija zbog straha ili samoobrane

Rasprava o obiteljskom nasilju i ozljedama ne bi bila potpuna bez proučavanja krajnjeg oblika zlostavljanja – ubojstva.

Podaci pokazuju da je gotovo 25 posto veća vjerojatnost da će ženu ubiti njezin muž, nego da će muškarca ubiti njegova žena (no, učestalost je doslovce ista za crne parove). Posljednjih 20 godina postoji uočljiva stabilnost prosječnog broja ubojstava supružnika. Premda je važno primijetiti da prije ovog razdoblja nije bilo razlike između spolova: žene su ubijale muževe jednako koliko su i muževi ubijali žene. Otkud promjena? U recenziji moje knjige Katherine Van Wormer napisala je: “Ljudi trebaju shvatiti da ženska skloništa spašavaju više života muškaraca nego žena. Žene ne ubijaju muškarce, kao što se nekad događalo, jer su ih tada ubijale zbog straha. Sada mogu izabrati sklonište.” Rekla je da zbog toga, i jednog drugog čimbenika, moja knjiga iznosi “pogrešne zaključke”. No, taj pogrešan zaključak mogao bi biti baš zaključak Van Wormerove.

Kao prvo, dok je sasvim točno da mnoge žene ubijaju svoje supružnike zbog straha, to uglavnom nije tako. U opsežnoj studiji Coramae Mann utvrđeno je da većina ženskih ubojica muževe ne ubija zbog straha ili samoobrane. Neke ubijaju iz pohlepe, druge zato što suprug ima novu ljubavnicu i zbog različitih drugih razloga.

Neovisno o pojedinačnim dokazima, analize dr. Mann i drugih pokazuju da se iz istog skupa podataka koje navodi Van Wormerova može izvući drugi zaključak. Čini se da ustanove namijenjene ženama (skloništa i telefoni za pomoć) doista spašavaju živote muškaraca, što bi nas samo trebalo potaknuti na stvaranje istog tipa ustanova za muškarce, tako da se može spasiti više života žena. Drugim riječima, skloništa i linije pomoći pružaju mogućnost da se netko “ohladi” (uz zadovoljavanje drugih potreba). Nude mjesto gdje se može otići i razgovarati s nekim neutralnim (a ne s prijateljem ili članom obitelji). Telefoni pomoći i skloništa, odvjetnici po službenoj dužnosti i drugi sustavi pomoći osiguravaju osnovni mehanizam koji pomože smirivanju obiteljskog nasilja. Tečajevi upravljanja ljutnjom koji su dostupni muškarcima (no, dosta često ne i ženama) isto tako mogu pomoći. (Njihova uspješnost ili neuspješnost nije dovoljno proučena.) Tako nimalo ne čudi da je broj žena koje ubijaju muževe donekle pao posljednjih 20 godina, dok je broj muškaraca koji to isto rade ženama ostao isti.

Majke češće od očeva ubijaju svoju djecu

Zadnje pitanje koje postavljam cilja u srž krajnje neugodnih stvari koje prate obiteljsko nasilje: većina država ima zakone koji obavezno nalažu uhićenje u slučaju obiteljskog nasilja. Bez obzira na to koliko je laka ozljeda, nekoga treba uhititi. Ako je priča o sukobu Billa i Hillary Clinton istinita, smatrate li da bi trebalo uhititi Hillary Clinton? Golema većina ljudi – i muškarci i žene – kažu ne. Većina ljudi misli da je to bila manja stvar koja se dogodila samo jedanput, jednostavan slučaj sukoba partnera, a ne stvaran slučaj zlostavljanja.

Javnost je možda pametnija od mnogih zagovarača osvješćivanja obiteljskog nasilja. Oni naslućuju ono što većina istraživanja zapravo i pokazuje: oko pet posto svih parova doživi lakše ili teže međusobno fizičko nasilje barem jedanput na godinu. Ponovljeni fizički napadi, ili ono što najčešće smatramo premlaćivanjem, rjeđi su. Prema mojoj procjeni, premlaćivanje se događa kod manje od jedan posto svih parova. Psihološka, kao i fizička šteta može biti teška i za muškarce i za žene, i kao što smo već govorili, utjecaj na djecu je razoran i jasno vodi sličnom obrascu ponašanja kada odrastu, bilo kao žrtava ili kao počinitelja.

Začuđuje me neiskrena upotreba djece kako bi se postigla usredotočenost samo na žene kao žrtve obiteljskoga nasilja. Predsjednik Clinton je – u obraćanju na radiju s pogrešnim podacima – dao dobar primjer: “I statistike nam govore da se u polovici obitelji gdje se tuče jednog supružnika tuku i djeca”. Zapamtite, to je obraćanje predsjednika nakon potpisivanja zakona o nasilju nad ženama i cijeli se govor usredotočuje na žene kao na jedine žrtve obiteljskog nasilja. Jasno je implicirano da samo muškarci tuku svoje supruge i da onda tuku još i svoju djecu. Stvarnost je prilično drukčija. Majke češće od očeva ubijaju svoju djecu, i broj slučajeva fizičkog zlostavljanja djece otprilike je jednak, a kazneno djelo zanemarivanja djece vjerojatnije će počiniti majke. Kada isključimo očuhe iz te jednadžbe, vjerojatnije je da će muškarci manje fizički zlostavljati svoju djecu nego žene.

Budući da se većina izvještaja u vezi s obiteljskim nasiljem i skloništima temelji na sličnim izjavama ili aludira na to da su muškarci glavni ili jedini zlostavljači djece, bivšeg predsjednika Clintona ne treba posebno izdvajati u vezi s tim pitanjem. Pitanje koje treba postaviti je sljedeće: ako majke mogu zlostavljati ili ubiti vlastitu djecu, zbog čega je tako teško vjerovati da neke žene isto tako mogu fizički napasti nekoga koga također navodno vole – svoje supruge?

Još jedan argument za ignoriranje prave prirode većine obiteljskog nasilja jest tvrdnja da je, zbog financijskih razloga, ženama znatno teže nego muškarcima napustiti zlostavljačku vezu. Ni to nije točno: zapravo vjerojatnije je, a ne manje vjerojatno, da će žene s nižim primanjima napustiti nasilnu vezu od bogatih žena.

Doista, ako su uključena i djeca, vjerojatnije je da će žene, a ne muškarci napustiti nasilnu vezu. Muškarci znaju jednu stvar: njihovi izgledi da dobiju skrbništvo nad djecom nisu baš dobri. Isto tako, njihovi izgledi da neograničeno posjećuju djecu zbog potencijalno osvetoljubive i nasilne supruge nisu baš dobri. Mogući konačan gubitak odnosa s vlastitom djecom sigurno se može smatrati važnim čimbenikom u odluci muškarca da ostane u nasilnoj vezi.

Ismijavanje muškarca-žrtve

Muškarci se također suočavaju s još jednim čimbenikom s kojim se žene ne suočavaju u tolikoj mjeri – s ismijavanjem i izolacijom. S kime oni mogu razgovarati o svojem problemu?

“Policajci dođu i misle da je to šala”, objašnjava Tim S., nakon što ga je njegova djevojka s kojom je živio udarila tavom po glavi, zbog čega je doživio jako krvarenje iz duboke posjekotine. “Nikad nisam nikome pričao o svemu tome dok se to događalo, jer bi pretpostavili da sam joj nešto napravio ili da sam to zaslužio. Da je bilo telefonske pomoći za muškarce, u takvoj situaciji bih nazvao da vidim što napraviti, koje mogućnosti postoje, kako da to prekinem”.

Nepostojanje bilo kakvih ustanova kojima se mogu obratiti u takvoj situaciji – nepostojanje odvjetnika za žrtve, linija pomoći, skupine za potporu, prepoznavanja problema u medijima, skloništa – i prevladavajuće macho stajalište “mogu ja to… moram biti snažan i odgovoran”, dodatno inhibiraju muškarce da napuste nasilnu vezu, ili čak da je priznaju.

Čak i ako se muškarac obrati terapeutu zbog pomoći, vjerojatno neće naći nikoga, tvrdi savjetodavac Michael Thomas. “Razgovarajući s drugim terapeutima, uočio sam da rijetko čak i pitaju svoje muške klijente o mogućnosti da su bili zlostavljani. Smatram da se velik broj kliničkih djelatnika još opire vidjeti određene oblike ponašanja žena kao nasilničke. Ako klijent ne može o tome govoriti, to se internalizira; i to povećava opasnost da sami muškarci bijesno eksplodiraju, postanu depresivni ili suicidalni, povuku se iz odnosa, ili neke druge posljedice. Čuo sam i o ženama zlostavljačicama koje ne mogu dobiti pomoć. Postoji tek nekoliko ustanova za žrtvu ili zlostavljača”.

Ne bi nas trebalo iznenaditi da istraživanja na državnoj razini pokazuju znatan pad javnog odobravanja muškaraca koji udaraju svoje žene u bilo kojim okolnostima, no uopće nema promjene u odobravanju žena koje udare muža.

Lezbijsko nasilje

I dalje, unatoč velikoj količini podataka, brojni su branitelji žena, nasilnih u svojim domovima. Kada sve drugo zakaže, izgovaraju se na patrijarhat. Drugim riječima, to je primarni pokretač. Upravo povijesno podčinjavanje žena, te društveno i ekonomsko prihvaćanje tog podčinjavanja – vodi obiteljskome nasilju. Ta teorijska struja kaže da se muškarci ne moraju suočavati s patrijarhatom i da im u biti patrijarhat daje moć i izgovor za obiteljsko nasilje. Na nesreću tog kvazi-marksističkog stajališta, postoje metode kojima možemo provjeriti tu teoriju – i ona nije održiva.

Prvo razmotrimo sljedeće: unutar skupine tradicionalnih, konzervativnih kršćanskih muškaraca koji redovito idu u crkvu, broj slučajeva obiteljskog nasilja nije veći nego u drugim skupinama. No ono što se može primijetiti jest da su istraživači otkrili kako su žene koje se u većoj mjeri slažu s tradicionalnom konzervativnom teologijom češće fizički nasilne. Istraživači ne govore zbog čega je tako, no na osnovi mojih intervjua sa zlostavljanim muškarcima mislim da znam odgovor. Takve žene vjeruju da njihov muškarac mora biti macho u ophođenju s ljudima (npr. preuzeti na sebe poslove s trgovcima, osobito drugim muškarcima), pa onda mogu postati nasilne kod kuće, iza zatvorenih vrata, zato što njihov muškarac nije bio dovoljno macho.

Drugo, vojska se sigurno može smatrati hijerarhijskim, mačističkim patrijarhalnim strojem. Unatoč nekolicini pogrešnih medijskih izvještaja, golemo sveobuhvatno istraživanje američke vojske pokazalo je da broj slučajeva obiteljskog nasilja u vojsci nije bitno veći od onoga u općoj populaciji.

I, na kraju, patrijarhat i ekonomske i društvene sile koje to podržavaju ne prolaze kao uzročni čimbenik obiteljskog nasilja ako imamo u vidu da neke lezbijke napadaju svoje partnerice. Tu uopće nema muškaraca. Gdje je patrijarhat? Broj slučajeva lezbijskog obiteljskog nasilja u usporedbi s heteroseksualnom populacijom sporan je, i treba provesti više istraživanja. U eseju Naming the Violence: Speaking Out About Lesbian Battering, autorice komentiraju što to znači: “Mnoge žene uključene u širi ženski pokret protiv zlostavljenja žena pod utjecajem su javnog prepoznavanja lezbijskog nasilja. To prepoznavanje nalaže produbljivanje analize seksizma i muško/ženskih uloga kao čimbenika koji pridonosi nasilju u vezama. Razumjeti nasilje u lezbijskim vezama znači dovesti u pitanje i možda preraditi neka od tih vjerovanja”. Doista!

Nažalost, s obzirom na to da su mnogi u pokretu protiv obiteljskog nasilja skloni patrijarhalnoj teoriji obiteljskog nasilja marksističkog tipa i njezinoj korisnosti u uspostavi moćnog, isključujućeg žrtvovanja, lezbijke kao žrtve se ne spominju. Jeste li ikad vidjeli plakat ili oglas javne službe upućen žrtvama-lezbijkama? Čak su i jednostavne brošure rijetkost. Tako žene na kraju ne pomažu drugim ženama jer ne žele javno priznati da žene mogu biti nasilne prema svojim partnerima. Takvo priznanje moglo bi značiti gubitak moći. Ekskluzivni status žrtve pretvara se u kontrolu, i politički i s obzirom na namicanje sredstava. Mnogi u pokretu protiv obiteljskog nasilja boje se da će, ako neugodna stvarnost obiteljskog nasilja dopre do javne svijesti, izgubiti mogućnost održavanja obrasca – muškarci su uvijek počinitelji ili potencijalno zli, dok su žene uvijek žrtve. Čak i ako su žene loše, prema tom načinu razmišljanja, postoji opravdanje ili razlog zbog kojega je njihovo nasilje razumljivije i s njim se može suosjećati. A to donosi moć i novac. Na primjer, Violence Against Women Act napisan je tako da od fonda od pet milijardi dolara nema novca za programe namijenjene muškarcima, žrtvama obiteljskog nasilja.

Ironija je u tome da se mnogi (ali ne i svi) u afirmiranom pokretu koji se bavi obiteljskim nasiljem u znatnoj mjeri služe moći, kontrolom i zastrašivanjem kako bi osigurali da se čuju samo njihovi ciljevi. To je upravo taktika kojom se služe obiteljski nasilnici.

Dobra i loša strana svakog spola

“Obiteljsko nasilje je složeno pitanje; u odnosima intimnih partnera ima puno elemenata: potreban je velik trud i proučavanje kako bi se time doista učinkovito bavilo: i konačno, ni jedan rod, samo zbog svog roda, nije manje sposoban za nasilje”, kaže Erin Pizzey, autorica knjige Scream Quietly or the Neighbors Will Hear i osnivačica najpoznatijeg skloništa na svijetu i telefonske linije pomoći za zlostavljane žene.

Stajalište Erin Pizzey, i moje stajalište, jest da nema opravdanja za nasilje. Ne bi trebalo biti važno tko je počeo ili što je bila provokacija. Prava samoobrana je jedna stvar; no, istraživanja jasno pokazuju da u velikom broju slučajeva obiteljskog nasilja nema izravne prijetnje nečijem životu. Ako opravdavamo nasilje koje čine žene tako da kažemo kako su sigurno isprovocirane ili da reagiraju na nasilje muškaraca, to bi nas dovelo u poziciju prihvaćanja nasilja koje čine muškarci pod istim uvjetima.

Kao što je Pizzey istaknula, rješavanje obiteljskog nasilja na realističnoj i činjeničnoj osnovi nije prijetnja namicanju novca za skloništa ili linije pomoći. Smatram da nam nije potrebno dodatno namicanje financijskih sredstava za muška skloništa, nego da se promjenom stajališta mogu postići isti ciljevi. Valley Oasis Shelter iz Lancastera, u Kaliforniji, primjerice, sa svakim pozivom osobe koja traži pomoć – bila ona muškarac ili žena – postupa jednako dostojanstveno i s poštovanjem.

Ni jedan program za borbu protiv obiteljskog nasilja neće biti učinkovit ako se ne prepozna prava priroda takva nasilja. Ako se ne uzmu u obzir svi čimbenici obiteljskog nasilja, žene koje traže pomoć za svoje probleme s ljutnjom, lezbijke i gejevi koji imaju problema s partnerom, heteroseksualni muškarci koji su zlostavljani i dalje će biti diskriminirani i govorit će im se da njihov problem nije stvaran. Činjenice govore drukčije; njihov problem je stvaran i utječe na milijune ljudi.

Gotovo 30 godina nudi nam se samo jedna strana jednadžbe. S obzirom na društvenu povijest diskriminacije i podčinjavanja žena u mnogim područjima, to je bilo prikladno, ali danas više nije. Postala je to bitka “mi protiv njih”. No, stvarnost obiteljskog nasilja govori nam da je ono znatno složenije od toga. Neki slučajevi mogu se pripisati mentalnim bolestima, no većina je povezana s odgojem u obitelji, slabim samopoštovanjem, zloporabom opojnih sredstava, i/ili nesigurnim poslom pomiješanim s lošim upravljanjem ljutnjom i slabim komunikacijskim vještinama. Obiteljsko nasilje je ljudski, a ne rodni problem.

Ako ne uspijemo uložiti sredstva i trud u bavljenje cjelokupnom stvarnošću obiteljskog nasilja, umjesto samo jednim dijelom toga fenomena, samo potičemo učinak grupa-protiv-grupe, što ne služi nikome. Ako možemo bolje razumjeti dobru i lošu stranu svakog spola, povećavamo mogućnost konstruktivnih, a ne destruktivnih odnosa.

S engleskoga prevela Suzana Kovačević.

Pod naslovom The Whole Truth about Domestic Violence objavljeno u Russ Kick, ur. Everything You Know Is Wrong; Disinformation Books, 2003.